Darovita deca

Talentovana, darovita, kreativna, genijalna – deca sa takvim obeležijima uvek su nas intrigirala, pobuđujući očaranostDarovita deca i strahopoštovanje, jednako kao i zastrašenost i zavist. Strahovalo se da su darovita deca opsednuta jer premlada znaju i razumeju previše stvari. Njihovim se roditeljima prigovaralo da su preambiciozni fanatici koji žive u postignućima svoje dece, istovremeno ih lišavajući prava na normalno detinjstvo.

Ovde nudim kritički osvrt na neke mitove koji su se razvili o darovitosti, a koji su zamračivali naše razumevanje. Najpre želim pojasniti da izraz darovitost koristim za opisivanje dece sa tri netipična obeležja:

1. Prevremena razvijenost

Darovita deca razviju se pre vremena. Prve korake u savladavanju nekog područja pokušavaju ranije nego što je to uobičajeno. Jednako tako, u tom područiju napreduju brže od prosečne dece jer u njemu lako uče. Izraz područje odnosi se na organizovana područja znanja kao što su jezici, matematika, muzika, likovna umetnost, šah, balet, gimnastika, tenis ili klizanje.

2. Insistiranje da sviraju po svom

Darovita deca, osim što uče brže od prosečne ili čak bistre dece, uče drugačije i sa obzirom na kvalitetu. Ona sviraju po svom: od odraslih traže minimum pomoći i mentorstva pri savladavanju područja u kojima su aktivna jer uglavnom uče samostalno. Otkrića do kojih dođu uzbuđuju i motivišu, a svako takvo otkriće odvodi darovito dete korak napred. Ova deca često samostalno stvaraju pravila unutar same aktivnosti i stvaraju nove, neobične načine rešavanja problema. To znači da su darovita deca prema definiciji kreativna, ali ja želim jasno istaknuti razliku između kreativnosti sa malim k i velikim K.

 

Darovita deca obično su kreativna u gore spomenutom smislu: ona dolaze do samostalnih otkrića i rešavaju probleme na nove i neobične načine, ali ona ne mogu biti kreativna sa velikim K jer pod tim podrazumevam transformiranje područja aktivnosti na način na koji je Jackson Pollackovo odbacivanje kista transformisalo slikarstvo ili na način na koji je 12 tonova u muzici transformisalo muziku. Samo se odrasli koji su najmanje deset godina radili na savladavanju određenog područja mogu nadati da će ga zauvek promeniti.

3. Žar za savladavanjem

Darovita deca istinski su motivisana da shvate smisao područja u kojem pokazuju znakove prevremene razvijenosti. Izražavaju intenzivan i opsesivan interes, sposobnost oštrog fokusiranja i ono što ja nazivam žarom za svladavanjem. Kad su zaokupljena učenjem u području u kojem su aktivna, proživljavaju stanja “tečnosti” – optimalna stanja pri kojima se potpuno udubljuju i izgube osećaj za spoljašnji svet. Sretna kombinacija opsesivnog interesa za jedno područje zajedno sa sposobnošću lakog učenja u tom području dovodi do visokih postignuća.

Vredna deca, darovita deca i geniji

Na ta se tri načina darovita deca kvalitativno razlikuju od prosečne dece koja su vredna i motivisana za marljiv rad. Moguće je da deca koja su žustra, bistra i znatiželjna ulažu mnoge sate rada pokušavajući savladati veštine u određenom području. Njihovi ih roditelji mogu upisati na satove šaha i svakodnevno sa njima igrati šah, sa četiri godine mogu ih upisati na sate violine ili edukativne vežbe.

Deca koja imaju takve roditelje koji požrtvovno pomažu svom potomstvu razviti najveće potencijale, gotovo nas uvek impresioniraju količinom svojih dostignuća. Osim toga, njihovi nam primeri pokazuju da su naša očekivanja u odnosu na dečja dostignuća sramotno mala i čista su suprotnost očekivanjima koja postoje u drugim kulturama, na primer u Japanu. Ipak, takva deca nisu tema ovog članka. Ona se ne razvijaju naročito rano i tempo kojim uče nije posebno brz. Kako bi napredovala, potrebno im je opsežno mentorstvo odraslih – pouka, podrška i podsticanje. Ona ne dolaze do samostalnih otkrića u određenom području i ne izražavaju istinski žar za savladavanjem koji se pojavljuje kod darovite dece. Štoviše, ona obično ne stignu do nivoa do kojih darovita deca stižu, kako se čini, bez imalo napora.

Dete genije samo je ekstremnija verzija darovitog deteta, deteta koje je toliko darovito da pojedine aktivnosti obavlja na stupnju odrasle osobe. Kad koristim izraz darovito, mislim na svu darovitu decu, pa i onu koju nazivamo genijima, a kad koristim izraz genije, to se odnosi samo na najekstremnije slučajeve. Usredotočila sam se na darovitost u dva akademska područja – jezik i matematika – i dva umetnička područja – likovna umetnost i muzika.

Darovitost u 4 područja

Darovitost u detinjstvu najčešće se beleži i proučava upravo u ova četiri područja. Ta su područja deci privlačna, pa je i to jedan od razloga što se darovita deca mogi pronaći upravo u tim aktivnostima. Drugi je razlog što u tim područjima vladaju pravila i strogo određene strukture koje omogućavaju pretraživanje istaknutih pravilnosti. Suprotno od područja kao što su pravo ili medicina, ova područja ne zahtijevaju ogromno usvajanje znanja i mogu se savladati čim se počne razumevati prilično malobrojan skup formalnih principa. Što je područje aktivnosti formalnije i u većoj meri vođeno pravilima, verojatnije je da će ga darovita deca pokoriti.

Matematika i klasična muzika, u kojima je jasno šta se treba savladati i kako se može prepoznati vrsnost, tipični su primeri. I u jeziku postoje strogo određene strukture; ako pod tim podrazumevamo savladavanje usmenog jezika i čitanja, u ovim područjima često se otkriju deca koja su lingvistički darovita na ove načine. Za razliku od toga, u kreativnom pisanju ne postoje tako strogo određene strukture, pa ređe nailazimo na lingvistički darovitu decu koja su na naprednom stupnju pisanja nego na decu koja su na naprednom stupnju čitanja.

Likovna umetnost strukturirana je još neformalnije. Ipak, sistemi crtanja vođeni su strogo određenim pravilima pa se i tu pronalaze darovita deca – umetnici – u savladavanju realističkog crtanja (na Zapadu) ili aluzionističkog, šematskog crtanja (u Aziji).

Darovita se deca ponekad mogu pronaći i u području biologije, području koje je lako dostupno deci. Charles Darwin, Jean Piaget i Edward O. Wilson kao deca su pokazali izuzetnu sposobnost za pravljenje suptilnih diskriminacija u prirodnom svetu. Darovitu decu retko ćemo naći u širim područjima, kao što su vođenje ljudi, međuljudsko razumijevanje ili samosvest. To ipak ne znači da ona tamo ne postoje; samo ne znamo kako ih naći. Jednako tako, decu koja pokazuju izuzetnu saosećajnost, moralnost ili hrabrost ne svrstavamo među darovitu, nego radije među decu koja imaju izrazito pozitivan karakter. To je ipak kulturološka odluka.

Stanovnici mjesta Pueblo u Novom Meksiku nemaju reč za “darovitost”, ali imaju izraze za izvesne posebne sposobnosti koje smatraju dragocenima – one koje bi psiholozi mogli nazvati primerima darovitosti – kao što su jezična sposobnost, posedovanje obilnog kulturološkog znanja te sposobnost stvaranja vlastitim rukama.

Četvrto područje koje smatraju dragocjenim je ono u kojem mi obično ne prepoznajemo posebne sposobnosti – humanističko područje saosećanja, samopožrtvovanje i samilosti. Verovanje stanovnika Puebla da se posebne sposobnosti ne bi trebale koristiti kao temelj za uzvišivanje jedne osobe nad drugima takođe se razlikuje od zapadnjačkog, uglavnom individualističkog pristupa darovitosti. Stanovnicima mesta Pueblo poseban je dar značajan samo ako se koristi na način koji pridonosi dobrobiti zajednice. Još izrazitije protuindividualistički je Konfucijev stav prema kojem svi mogu biti osposobljeni, a razlike u sposobnostima reflektuju samo napor i moralnu obavezu, ne nikakve posebne talente.

Prof. dr. sc. Ellen Winner

Odsjek za psihologiju, Boston koledž, SAD

 

0 komentara:

Prijavite se za newsletter

Budite u toku kad objavimo nove savete za mame i njihove najmilije.